nedjelja, 23. studenoga 2014.

Nedorađena priča

Šta je dubina jezera, ili čak...zamisli more...okeane..dok mesec trga talase a zvezde svedoče o večnosti...Šta je to sve u usporedbi sa dubinom moje ranjive nježnosti smeštene u svemiru, beskrajano, tajanstveno, nedosanjano...izgubljeno onog trena kad si otišla.
Šta sve razvezani, vatreni  život neće zavezati!
Ja, naravno, nisam mogao biti ni pristrasan, ni plav kao Margarita, ni moralno raskomoćen kao njen prvi ex lover, Eddy, ali to ne čini moju majstorsku strast lakše objašnjivom.
Margarita će biti moja uzorna studentkinja - tako ili nikako! Kao da od toga važnijeg posla nemam! Kao da je zaglavu - gubio sam glavu, smisao za razmere, za stvarnost i okolnosti u kojima se nahodimo. Sa današnjeg udaljenja na ono što mi se nedavno dogodilo sa mojim nestašnim studentkinjama, u mojoj kancelariji, čujem da moje reči zvuče prazno kao loša bleh-muzika, da ne izlaze iz misli, već da nekako spadaju same sa glatke površine mozga, lake poput peska i paperjasto šaptave. Savete na konsultacijama sa svojim studetkinjama sam, naime, govorio uglavnom polušapatom, a Nepostojećepostojana, kada se odluči da nešto kaže, poslušno je prihvatala ton koji sam ja izabrao. Ona na masivnoj, udobnoj sofi u mom kabinetu, presvučenoj teškim, kao krv tamnocrvenim plišom, savijena kolena obuhvatila rukama, gleda u mene i često potvrdno klima glavom, potvrđujući da me pažljivo sluša. Ja sedim na svojoj kožnoj stolici na točkiće, neumoljiv, apostolski uzvišen, napregnutim majstorskim šapatom predajem: "Morate shvatiti da greh postoji, Ludačo. Ajde, mućnite tom svojom crvenokosom pilećom glavicom, umesto što se nećkate. Recite, je li dobro biti veštica?"
"Nisam ja veštica poput Margarite, prefesore Daledavitelju, ja sam slobodna, savremena devojka. Ne menjam često svoje partnere, ali im, priznajem, nisam ni naročito odana." "A Erorr, šta je Erorr ako ste Vi savremena žena, možda supersavremena?", pitam je vidno razdražen, ni sam ne shvatajući zbog čega. "Ja se, profesore, provodim i edukujem za svoj račun, nemoj da si takav", gleda me svojim prodornim zelenim očima, bezobrazno se smejuljeći. "A bunda od nerca koju ste ovešali na moj čiviluk čim ste ušli, Vam je pala s neba, pa tu markiranu, laganu seksi garderobu na Vama i Gucci cipele poklonio Vam je Vaš deda?!" "Poklanjaju mi ponekad skupe poklone muškarci sa kojima izlazim, ali to ne bi trebalo da Vas se tiče."
Nisam, naravno, priznavao da me Ludača svojom ledenom smirenošću ponekad obezoružava, već sam, naprotiv, u takvim prilikama postajao još suroviji. Siktao sam u sebi, vikao, zavrtao joj ušnu školjku, malenu i prozračno rozikastu, srećan što joj nanosim bol, uzgred joj zabranjivao da plače. U stvarnosti, izneo sam flašu francuskog konjaka i dve čaše, i nasuo nam po jedan dupli, koji smo oboje žudno eksirali. Poslednje što jasno pamtim, moj jedini empirijski most sa tim događajem, je Ludačina uplakana crvenokosa glava na mojim grudima.
Nešto kasnije, ne znam tačno koliko kasnije, ja sam na podu, pored sofe u mom kabinetu već ljubio Ludaču ,Nepostojećepostojana. Znam da će mnogi, čitajući sledeće redove, posumnjati u verodostojnost moje tvrdnje da ne znam kako se to dogodilo. Ali eto, odista ne znam. Sa stanovišta moralnog prosuđivanja, naravno, sasvim je nevažno šta je od nedostojnog događaja sačuvano u pamćenju. Pominjem svoju zamućenu i smanjenu svest ne zato, dakle, da bih opravdao sramni postupak. To niti mogu, niti želim. Pominjem zaborav samo zato što moram objasniti pojavu pripovedačkih praznina u opisu ovoga događaja. Sakriti ih ne mogu, čak i da hoću. Važno mi je, međutim, sledeće: slučaj ću predstaviti sa onoliko pripovedačke besramnosti koliko mi to pamćenje dozvoljava (a ne smemo smetnuti s uma da sam ja čovek u izvesnim godinama), ali praznine, mutno nečitljiva mesta u izbušenom sećanju, neću popunjavati naknadnim domišljanjem, jer bi se moglo dogoditi da, nehotice, doradim priču u svoju korist, a na štetu istine...